Netko je davno rekao kako su arhivi zapravo “pamćenje naroda”, jer stari spisi koji se ondje čuvaju predstavljaju nepresušno vrelo za poznavanje i proučavanje povijesti i kulture nekog područja, naroda, pa i čitavog čovječanstva.

Prema količini gradiva koje je u njemu pohranjeno, prema njegovoj starosti i napose vrijednosti, Državni arhiv u Dubrovniku jedan je od najbogatijih u ovome dijelu Europe, uz bok onima u Vatikanu, Beču, Veneciji ili Carigradu.

Još od svojih najranijih početaka Dubrovnik je, kao srednjovjekovni grad – komuna, a potom i kao republika – dakle samostalna država – posvećivao veliku pozornost pisanoj riječi i brižljivom čuvanju dokumenata. Poznato je da su se veoma vrijedne isprave i povelje čuvale na najsvetijem mjestu – u dubrovačkoj katedrali, među relikvijama svetaca. Upravo ovoj ljubavi i brizi starih Dubrovčana prema pisanome dokumentu možemo zahvaliti što danas naš arhiv u svojim spremištima pohranjuje vrijedno arhivsko gradivo, nastalo kroz gotovo tisuću godina – od početka 11. stoljeća, pa sve do naših dana.

No, svakako, najvrjednije su one arhivalije koje pripadaju fondovima Dubrovačke Republike. Najstariji originalni dokument koji se ovdje čuva potječe iz godine 1022. To je bula pape Benedikta VIII upućena tadašnjem Dubrovačkom nadbiskupu Vitalu.

Kao komuna koja je svoj sveukupni razvitak temeljila ne na ratovanju nego na trgovini, Dubrovnik je još tijekom 12. i 13. stoljeća sklopio više ugovora o prijateljstvu i slobodi trgovanja sa sličnim komunama šireg jadranskog kulturnog kruga. Uz njih, sačuvale su nam se i brojne povelje o miru i trgovini sa vladarima i velikašima iz bližeg i daljeg balkanskog zaleđa, sa kojima je Dubrovnik nerijetko bivao u sukobima, zbog njihovog ugrožavanja malenog dubrovačkog teritorija i slobodne trgovine.

Sve veći zamah trgovine utjecao je, posredno, i na osnutak Dubrovačkog arhiva. Naime godine 1278. dubrovačke su vlasti, a zbog povećanja broja trgovačkih i drugih poslova, koje je valjalo sklopiti u pisanom obliku, odlučile utemeljiti komunalnu notarsku službu. Tako je te godine za prvog javnog notara imenovan učeni Talijan Tomasino de Savere. U notarske knjige Tomasino i njegovi nasljednici marljivo su upisivali razne trgovačke i kupoprodajne sporazume stranaka, potvrde o posudbi novca, ženidbene ugovore, oporuke dubrovačke vlastele i pučana – ukratko sve ono što je obilježavalo svakodnevni život Grada. Te notarske knjige danas nam omogućuju da do najsitnijih detalja, kroz stoljeća, pratimo i proučavamo Dubrovački dnevni mikroživot, da saznamo kako su se sklapali određeni poslovi, čime se trgovalo, tko se ženio, a tko udavao, tko je bio bogat, a tko siromašan, i još puno, puno toga.

Statut grada Dubrovnika i Carinski statut, s kraja 13. stoljeća, razne druge zakonske knjige, te odluke dubrovačkih vijeća, kao vrhovnih organa vlasti, koje u kontinuitetu možemo pratiti od 1301. pa sve do francuske okupacije i pada Dubrovačke Republike 1808. godine, pružaju nam mnoštvo podataka o državno-pravnom ustroju Dubrovnika i njegovom odnosu prema stranim vladarima i državama.
Godine 1358. prestaje vrhovna vlast Venecije nad Dubrovnikom. Od tada pa do 1526. on za svoga vrhovnog suverena priznaje hrvatsko-ugarskog kralja, a više stoljeća plaćao je danak i moćnim turskim sultanima. Ipak, najkasnije od početka 15. stoljeća, Dubrovnik s punim pravom možemo nazivati republikom – samostalnom, suverenom i međunarodno priznatom državom. Širom Mediterana i Europe Dubrovačka je Republika, tijekom više stoljeća imala svoje konzulate i druga diplomatska predstavništva na dvorovima mnogih stranih vladara. Brojni tragovi ovih kontakata – upute poslanicima, pisma konzulima, ali i povelje raznih onovremenih europskih i svjetskih državnika, kraljeva i careva, od Španjolske, Vatikana, Austrije, Turske, preko vladara Njemačke, Francuske, Engleske, pa sve do Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, brižno se čuvaju u Dubrovačkom arhivu.

Najveći broj arhivskih knjiga i spisa, napose iz starijeg perioda, pisan je na latinskom jeziku, koji je tada bio službeni diplomatski jezik, ali ima i puno dokumenata na talijanskom i hrvatskom jeziku, te na turskom (preko 15.000 turskih akata), i, u nešto manjem broju, na španjolskom, arapskom, portugalskom, francuskom, njemačkom, grčkom, hebrejskom, ruskom i armenskom jeziku.

Sveukupna građa Državnog arhiva u Dubrovniku, podijeljena u nešto više od 400 fondova i zbirki, zauzima prostor od preko osam i po dužnih kilometara, a najvrjedniji fondovi, oni Dubrovačke Republike, sadrže preko 7.000 uvezanih knjiga i više od 100.000 samostalnih isprava. Također se ovdje čuvaju i rukopisne i tiskane knjige poznatih dubrovačkih znanstvenika i književnika (Gundulić, Palmotić, Getaldić, Bošković – da spomenemo samo neke), ali i bogate zbirke starih zemljopisnih karata, fotografija, razglednica, novina, časopisa te raznih planova i skica.